GOLUBIĆ: "ČULEOVA GENERACIJA TEŠKO NADMAŠIVA"... 02.08.2006.
Trener kadeta Medveščaka, Davorin Golubić, jedan je od najboljih i najperspektivnijih mladih trenera u Hrvatskoj. Stoga smo odličili s njim porazgovarati o njegovoj igračkoj i trenerskoj karijeri, planovima za budućnost i još dosta zanimljivih tema. I na posljednjem kadetskom prvenstvu sa svojom momčadi osvojio je zlato pa vam pružamo priliku da pobliže upoznate ovog darovitog stručnjaka.
Kako si počeo trenirati vaterpolo i kada je to bilo?
- Vaterpolo sam počeo trenirati sa 10 godina, u biti krenuvši u školu, sa nepunih 7 godina krenuo sam na plivanje. Tada je plivačka škola bila malo drugačije ustrojena nego danas i trajala je 4 godine, nakon čega se prelazilo u plivački klub i započinjalo sa takmičenjem. Nakon što sam prošao plivačku školu i na završnom natjecanju Prvenstva Zagreba osvojio 1 zlato, 2 srebra i broncu u štafeti, odlučio sam da je to definitivan kraj moje 'plivačke karijere'. Ipak je plivanje sport za za jake individualce, dok ja više preferiram društvo i ekipu pa mi je bilo premonotono i dosadno. Kao i cijelo društvo iz kvarta prebacio sam se na nogomet. Međutim, na uporno inzistiranje oca da probam vaterpolo, otišao sam na testiranje u vaterpolo školu AVK Mladost i bez problema prošao. Nakon prvog treninga s loptom, 'zaljubio sam se' i eto prolazi 19-ta godina...
U kojim klubovima si proveo igračku karijeru?
- Od početka sam pravi 'mladostaš', tu sam naučio prve pokrete s loptom u vodi i tu sam prošao kroz sve mlađe kategorije, za koje sam odigrao preko 250 službenih utakmica. Istovremeno sam bio i član mlađe dobnih reprezentacija Hrvatske. Uz nastup za juniorsku momčad Mladosti, posuđen sam preko ljeta bio Vodovodu iz Osijeka (1 sezonu) i KPK-u iz Korčule (2 sezone). Tu sam se odlično snašao te 2 puta bio najbolji strijelac 2. lige. Međutim pred sam početak moje prve 'mladostaške' prvoligaške sezone na treningu mi je pukao bubnjić, radi čega sam morao mirovati 6 mjeseci te skoro završio na operacijskom stolu. Nakon oporavka, odigrao sam prvoligašku sezonu za Medveščak, ali vrlo brzo sam otišao u inozemstvo. Tri sezone sam proveo u austrijskom prvoligašu Wörthersee iz Klagenfurta, sa kojim sam nastupio u sva tri europska kupa i 2 puta bio najbolji strijelac lige. Igračku karijeru sam završio kratko nastupajući za njemački FS Hannover, nakon čega sam se odlučio potpuno posvetiti trenerskom pozivu.
Koji ti je najdraži i najveći uspjeh u igračkoj karijeri?
- Najdraži i najveći uspjeh u igračkoj karijeri teško mi je odrediti. Niti jedan nije, kak se veli, jako 'veliki', ali svakako bih spomenuo dvostruku titulu prvaka Austrije, austrijski Kup, juniorska prvenstva Hrvatske i Kupove, te mnogi naslovi najboljeg igrača ili strijelca liga ili turnira - poput kvalifikacija Kupa LEN u rumunjskom Aradu gdje sam bio najbolji strijelac sa 15 golova. Posebno sam pozitivan na nagradu grada Klagenfurta za postignute sportske rezultate i dosege.
Vrlo mlad si krenuo u trenerske vode. Što te potaknulo da prekineš sa igranjem i postaneš trener te u kojem klubu si počeo raditi kao trener?
- Istina. Trener sam postao sa nepunih 19 godina. Otišavši igrati iz Medveščaka u Austriju, ali svakodnevno treniravši na bazenu na Savi, moj matični klub je izrazio želju i ponudio mi je da budem trener kadetske momčadi (u sjećanju je ostala zadnja utakmica svog juniorskog prvenstva u Dubrovniku - trener g. Mladen Kuštrak je bio kažnjen, a ja bolestan tako da sam sjeo na klupu u novoj ulozi te ga zamijenio. Odlično sam se snašao i samostalno vodio utakmicu, koju smo naravno pobijedili. Kakvo je to veselje bilo...). Ne mogu opisati koliko mi je to značilo, dobio sam vrlo rano priliku i 'slobodne ruke'. Zanimljivo je bilo da je moja prva generacija bila samo 5 godina mlađa od mene!!! Trenerski posao mi je postao primaran, iako sam uspio uskladiti obaveze i nastaviti igračku karijeru u Austriji. Preko tjedna sam živio i radio u Zagrebu, a svaki vikend sam putovao u Austriju. Zbog obiteljske tragedije tada mi je to odgovaralo, ali nakon par godina mi je postalo jako naporno. Vidjevši da tako ne mogu kvalitetno funkcionirati i dati maksimum u tome što radim ili čime se bavim, odlučio sam 'sjesti' sam sa sobom i razmisliti - da li ću dalje igrati ili se potpuno posvetiti trenerskom pozivu. Odlučio sam tako krenuti trenerskim vodama...
Diplomirao si na Višoj trenerskoj školi. Reci mi koliko si znanja sa fakulteta mogao primijeniti u praksi i u kojoj mjeri si ih koristio (često, malo...)?
- Moram priznati da sam dosta teoretskog znanja uspio koristiti i da svakodnevo koristim u praksi, u svom radu. Kako je teorija i praksa usko povezana (iako istovremeno u nekim segmentima jako različita) te s obzirom da me trenažni proces jako zanimao, puno sam proučavao i pokušavao pronaći 'dobitnu formulu'. Upravo takav pristup i takav interes mi je pomogao da uspješno završim fakultet, jer pojedini ispiti poput Teorije treninga ili Kvantitativnih metoda (ukratko - statistika) su mi bili vrlo zanimljivi i jednostavni te upotrebljivi u mom radu. I danas se svako malo koristim sa fakultetskom literaturom i raznim zabilješkama, kako bi još unaprijedio svoj rad. Smatram da imam još dosta prostora za napredak.
Sa 22 godine bio si najmlađi trener u njemačkoj ligi. Kako je došlo do tvog angažmana u Esslingenu?
- Upravo tako, sa 22 godine sam ušao u povijest njemačkog vaterpola, kao najmlađi prvoligaški trener Bundeslige svih vremena u stogodišnjoj povijesti. To je podatak na koji sam jako, jako ponosan. U Esslingenu sam slučajno boravio ljeto prije te se upoznao sa vodećim ljudima kluba. Bili su vrlo srdačni te smo ostali u kontaktu. Imali su nesreću da su se našli u krizi, neki stariji igrači su napustili klub te su suočili sa problemom da nitko nije htio trenirati takvu momčad. Pomirivši se sa situacijom i ispadanjem iz lige te sezone, uprava kluba je odlučila osloniti se na vlastite mlade igrače te dovesti nekog mlađeg i ambicioznog trenera, koji će sa njima kvalitetno raditi te ih kroz koju sezonu vratiti natrag u 1. ligu. Raspitivavši se o meni u Hrvatskom vaterpolskom savezu kod tadašnjeg glavnog tajnika g. Jakova Matošića, prepoznali su moj dosadašnji rad i rezultate kao nešto što traže. U svakom slučaju pomoć, preporuka i pohvala g. Matošića bila je od velike važnosti u uspješnoj realizaciji angažmana.
Kakva je kvaliteta njemačkog vaterpola i kakve uvjete za rad si imao?
- Kvaliteta njemačkog vaterpola me iznenadila, malo pažljivije proučavajući kvalitetu i rad, zaključio sam da su u uzlaznoj putanji. Dolazak i prilika u toj dobi, svakako mi se učinila kao veliki sportski izazov. Svojim radom želio sam pridonijeti daljnjem razvoju i napretku. Uvjeti za rad su bili odlični, bazen smo mogli koristiti koliko smo htjeli, ali jedini problem je bio što je teretana bili dislocirana od bazena gdje smo trenirali. Bio sam svjestan mladosti i neiskustva ekipe, istovremeno sam morao se postepeno zahvaliti nekim igračima, koji se nisu uklapali u ostatak ekipe, pa smo trenirali jako, jako puno, naročito tehničko-taktičke elemente u bazenu. Uveo sam i video-analizu utakmica, koju oni do tada nisu koristili. Bilo smo odlično pripremljeni, te smo skoro završili u play-offu, borbi za prvaka Njemačke. Prvi šest ekipa (od dvanaest) igralo je play-off, a mi smo ligu završili na fantastičnom 7.mjestu, iako su se svi u klubu pomirili sa ispadanjem iz 1.lige te sezone. Najdraža njemačka pobjeda bila mi je protiv gradskog rivala, sadašnjeg prvaka Njemačke, SV Cannstatta. Pobijedili smo ih prvi puta nakon skoro 20 godina, a prava usporedba bi bila kao da seniorska momčad Medveščaka pobijedi veliku Mladost. To je svakako bio izuzetan osjećaj, bila je to naša večer, definitivno...
Koliko dugo si se zadržao u Njemačkoj, zašto si se vratio i gdje si nastavio trenersku karijeru?
- U Njemačkoj i Esslingenu sam se zadržao nažalost samo jednu sezonu. Morao sam se vratiti u Zagreb završiti fakultet, imao sam privremenu trenersku licencu. To mi je jedini minus 'njemačke epizode', u godinu dana uspio sam položiti samo jedan ispit na fakultetu od preostalih šest do diplome. Vrativši se u Hrvatsku, u početku nisam nigdje bio trener, odlučio sam prvo završiti fakultet. Na tu odluku sam jako ponosan, a u roku šest mjeseci imao sam i diplomu u ruci. Na nagovor 'velikog medvjeda' Čvare tj g. Vlade Hrestaka, tadašnjeg šefa struke Medveščaka, odlučio sam doći u Medveščak. Iako 'mladostaš' vrlo brzo sam postao pravi 'medvjed', koji sam ponosno i danas.
Sa Medveščakovim mlađim kategorijama imaš sjajne rezultate. Možeš li nabrojati sve naslove koje si osvojio?
- Sa Medveščakovim mlađim kategorijama osvojio sam mnogo, mnogo trofeja. Na službenim takmičenjima Prvenstva i Kupa Hrvatske, ne računajući brojne osvojene ostale turnire u zemlji i inozemstvu, sa svojim ekipama bio sam:- prvak Hrvatske sa kadetima 2002.- osvajač Kupa Hrvatske sa kadetima 2002.- prvak Hrvatske sa mlađim juniorima 2003.- osvajač Kupa sa mlađim juniorima 2003.- prvak Hrvatske sa mlađim kadetima 2005.- prvak Hrvatske sa juniorima 2005.- osvajač Kupa sa mlađim kadetima 2005.- prvak Hrvatske sa kadetima 2006.- osvajač Kupa sa kadetima 2006. K tome mogu pridodati i svoje prve trofeje , osvojenima sa mlađim kategorijama, kojima sam bio trener u Mladosti:- prvak Hrvatske sa mlađim kadetima 1999.- srebrna medalja na Kupu sa mlađim kadetima 1999.- brončana medalja na Prvenstvu sa kadetima 1998.- srebrna medalja na Kupu sa kadetima 1998.- brončana medalja na Prvenstvu sa kadetima 1997.- srebrna medalja na Kupu sa kadetima 1997.
Priča se da si ti tvorac izvanrednog Domagoja Čule. Na koji način si uspio izvući najbolje iz njega i njegove generacije?
- Domagoj Čule je jedan fantastičan mladić, izuzetno talentiran, veliki radnik i rođeni pravi pozitivni vođa. Njega, ustvari cijelu tu generaciju sam trenirao gotovo 3 i pol godine. U tom periodu iako u slabim uvjetima, radili smo dosta, improvizirali, uveli mnogo novina i unaprijedili sve segmente trenažnog procesa te osvojili sve što se moglo i može osvojiti. Izuzetno rijetke su ekipe, koje su nas uspjele pobjediti. Mislim da smo u tom periodu izgubili samo dvije službene utakmice, a igrali smo sa najboljim momčadima Hrvatske, Mađarske, Srbije, Italije, Njemačke, Slovačke..., pa čak i reprezentacijama. U Domagoju sam prepoznao da ima 'ono nešto' za razliku od svih ostalih te mu dao i priliku da sa 16 godina zaigra za prvu momčad Medveščaka i upiše svoje prve prvoligaške minute, a koju sam u tom trenutku trenirao. Domagoj je svoju priliku iskoristio i dokazao da se radi o velikom talentu i igraču, možda jednom od najvećih vlastitih igrača u Medveščakovoj povijesti. Vrlo rano je dokazao da je pravi vođa, što se vidi iz netom završene sezone, kada je bio naš uvjerljivo najbolji igrač, nositelj igre i 2. strijelac lige te kapetan juniorske reprezentacije koja ima srebro sa EP i u ovim trenucima upravo pokušava osvojiti zlato. Nalazi se i na širem popisu A reprezentacije, a tek mu je 19 godina. Velika je šteta i gubitak njegov najavljeni odlazak iz kluba. Ostatak te fantastične i jedinstvene generacije, također je vrijedan spomena, a sada ih većina i nosi seniorsku momčad. Najveća vrijednost ove generacije bila je fanatična pripadnost ekipi, jedinstvenost i zajedništvo. Mislim da će to biti nemoguće nadmašiti.
Nedavno si sa još jednom generacijom medvjeda osvojio sve što se može osvojiti. Koga bi istaknuo u toj momčadi?
- Ta generacija s kojom radim sada već dvije godine, također je vrlo talentirana, uspješna i na tragu već prije spomenute 'Čuleove generacije'. Uspio sam s njima postići zajedništvo, pripadnost ekipi, iako je to skup izuzetnih pojedinaca i velikih talenata. Možda najveći skup što je ijedan klub imao u Hrvatskoj. Pokriveni smo fantastično na svim pozicijama - pogotovo na glavnoj 'osovini', vratar-bek-centar. Vratar Petar-Juraj Selem ima sve predispozicije da postane vrhunski vratar, svako takmičenje je uglavnom proglašavan za najboljeg vratara, kao i centar Franko Geratović, koji uredno uzima priznanja namijenjena najboljem igraču i strijelcu. Trojac bekova, kapetan Luka Kolar, Kristijan Milaković i Mislav Kovačević, može se iskoristiti na svim pozicijama, a kada im se pridodaju i talentirani mladići poput Matije Domislovića, Marka Jelavića i još ponekih, stvarno je jasno da se mogu nositi i sa puno starijim ekipama, pa čak i reprezentacijama. Međutim, ova ekipa još ima jako puno prostora za napredak, gledajući ih kao ekipu, ali i pojedinačno. Moraju marljivo i naporno kvalitetno raditi kako bi se 'izbrusili' u igrače koji će biti nositelji igre kluba i reprezentacije. Imaju puno potencijala.
Koji ti je uspjeh u trenerskoj karijeri najviše prirastao srcu?
- Teško mi je izdvojiti u mojoj kratkoj trenerskoj karijeri uspjeh koji mi je najviše prirastao srcu. Iako sam osvojio deset zlatnih medalja na finalima Prvenstva i Kupa Hrvatske zaredom i kako je uvijek zadnja najslađa i najbliža srcu, možda su prva dva zlata specifična. Prva takmičenja na kojima sam vodio ekipe također su imale rezultata i donijele medalje, ali vrlo vjerojatno zbog 'neiskustva' nisu bile najsjajnije. To mi se čini iz današnje perspektive iako su u onom trenutku bile 'plafon' i ogroman uspjeh, pogotovo kada znam put kojim sam došao do njih. Prvo zlato je specifično jer je na tom prvenstvu konačno dohvaćena najgornja stepenica i 'probijen je led'. Drugo zlato, nakon mog povratka iz Njemačke, izuzetno mi je drago zbog toga što je bilo potpuno neočekivano, pogotovo nakon poraza u 1.kolu finalnog turnira. To je prvi put da je Medveščak po zimi uzeo zlatnu medalju. Mogao bih dalje satima nabrajati detalje i sitnice koji su mi zbog nečega izuzetno drage i ostale pri srcu. Pamtim puno mladića, koje sam upoznao i koji su danas zdravi sportski ljudi. S veseljem se ponovno susrećem s njima te smatram da je to najveća vrijednost svega ovoga što radimo...
I za kraj, imas li trenerskog uzora i koje su ti ambicije u trenerskoj karijeri?
- Puno je trenera, koji su mi u nekom segmentu uzori i predstvljaju sportski autoritet. Pokušavam od svakoga uzeti ono 'nešto' u čemu je najbolji, možda u čemu je naspecifičniji i najjači te to upotrijebiti za ono što meni treba, pretočiti u neki novi stil i način. Moj vlastiti. Veliki utjecaj na moj sadašnji rad te razvoj, svakako su imali Ozren Bonačić, Zoran Curiš, Vlado Hrestak, Duško Baždar, Anđelko Mrzljak, pokojni Bruno Silić, Miro Trumbić, Dragan Matutinović i još neki sa kojima sam imao sreće da su mi bili treneri. Sa radom nekih drugih velikih stručnjaka poput Ratka Rudića, Nevena Kovačevića, Veselina Đuha, i još nekima, imao sam prilike upoznati se na raznorazne načine.Kao svakom pravom sportašu, san mi je olimpijska medalja.
tekst: adminvaterpolo@email.t-com.hr
Novosti
Momčadi > Kadeti
Pogledano 2905 puta
|
|
